Lucifer ?

Nekada davno, živio jednom jedan anđeo Lucifer... ili možda nije?!

Za početak, počeo bih sa jednom mudrom izrekom koja će nam ujedno biti i vodilja prilikom ovih i sličnih analiza:

"Predrasude i pretpostavke su najveće prepreke za razvoj i učenje!"

Vjerovatno smo svi čuli priču o jednom uticajnom anđelu koji se pobunio protiv Boga. Kažu da mu je prvobitno ime bilo Lucifer, da je bio Heruvim zaklanjač tik ispred Božijeg prestola (za koje se isto tako kaže da su najviši red anđela), najljepši od svih anđela... Kažu da se u jednom trenutku pobunio i otpao od Boga, i od tada mu je ime promjenjeno u Sotona ili Đavo (što će biti zasebna tema u jednoj od sledećih analiza).

Od tada priče o Đavolu i demonima su srž skoro svake religije, i sve više i više se priča o tome šta sve Đavo i demoni mogu da rade, kako djeluju, kako zaposjedaju ljude, a mnogo manje se priča o tome šta Bog od nas očekuje i koji je smisao naših života u kontekstu Njegove volje, šta je naš udio u ovom životu i na koji način možemo da budemo sveti i pravedni. O ovoj temi možda opširnije u jednoj drugoj bilješci, o uticaju Zoroastrizma na savremeni monoteizam.

No da se mi vratimo Luciferu. Na osnovu čega su formirane ova vjerovanja i šta je izvor ovih informacija? Gotovo svi oni koji "pričaju ovu priču", jednoglasno će reći, Sveto Pismo ili Biblija, ili još bolje "Stari zavjet", tj.Tanah!

Međutim, da li u Tanahu nalazimo takvu priču? 

Zato ćemo analizirati dijelove ili odlomke iz Tanaha (SZ), koji se obično uzimaju za ove tvrdnje, kako bi ili potvrdili ovu teoriju ili vidjeli o čemu se tu zaista radi. 

Jer da bi izvukli bilo kakve dublje zaključke, pričali o simbolici i sličnim stvarima neophodno je da uvjek vidimo koje je jednostavno, literalno značenje teksta, jer ako zanemarimo temelj šta će nam ostati od cijele kuće, tj. priče, kada dunu malo ozbiljniji vjetrovi tekstualne kritike.

Prema tome, tema ove bilješke će biti „Ko je Lucifer u kontekstu Tanaha“?

Jedini odlomak iz Biblije na osnovu koga se tvrdi da se taj anđeo nekada zvao Lucifer jeste onaj iz knjige proroka Isaije, 14. poglavlje gdje u 12-om stihu čitamo:

Isa 14:12 Kako pade s neba, Lucifere, sine zorin? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode?

Međutim, hajde da pogledamo kontekst, o kome se ovde zaista radi i ko je taj Lucifer?

Isa 14:1 Jer će se smilovati Gospod na Jakova, i opet će izabrati Izrailja, i namestiće ih u zemlji njihovoj, i prilepiće se k njima došljaci i pridružiće se domu Jakovljevom.
Isa 14:2 Jer će ih uzeti narodi i odvesti na mesto njihovo, i naslediće ih Izrailjci u zemlji Gospodnjoj da im budu sluge i sluškinje, i zarobiće one koji ih behu zarobili, i biće gospodari svojim nasilnicima.
Isa 14:3 I kad te smiri Gospod od truda tvog i muke i od ljutog ropstva u kome si robovao,
Isa 14:4 Tada ćeš izvoditi ovu priču o caru vavilonskom i reći ćeš: Kako nesta nastojnika, nesta danka?
Isa 14:5 Slomi Gospod štap bezbožnicima, palicu vladaocima,
Isa 14:6 Koja je ljuto bila narode bez prestanka, i gnevno vladala nad narodima, i gonila nemilice.
Isa 14:7 Sva zemlja počiva i mirna je; pevaju glasno.
Isa 14:8 Vesele se s tebe i jele i kedri livanski govoreći: Otkako si pao, ne dolazi niko da nas seče.
Isa 14:9 Grob dole uskoleba se tebe radi da te sretne kad dođeš, probudi ti mrtvace i sve knezove zemaljske, diže s prestola njihovih sve careve narodne.
Isa 14:10 Svi će progovoriti i reći tebi: i ti li si iznemogao kao mi? Izjednačio se s nama?
Isa 14:11 Spusti se u pakao ponos tvoj, zveka psaltira tvojih; prostrti su podate moljci, a crvi su ti pokrivač.

I onda ide naš famozni stih:

Isa 14:12 Kako pade s neba, Lucifere, sine zorin? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode?

O čemu se ovde zaista radi?

Na samom početku čitamo kako će Bog da pošalje svoj narod u izgnanstvo u Vavilon, ali kako će im se na kraju ipak smilovati i vratiti ih u Izrael, a one koji su ih odveli u ropstvo oni će im služiti. Kada se sve to to bude desilo, i kada se napokon vrate na svoju zemlju, a proročanstvo se ispuni, narod je trebao da ispriča priču o caru Vavilona. Ta priča je ustvari alegorija kojom se opisuje tiranska vladavina i oholost cara Vavilona i na kraju Božje izbavljenje jevrejskog naroda.

Pa tako vidimo da su u 8. stihu narodi koje je pokorio i tlačio car Vavilona nazvani „jelama i kedrima livanskim“ koji radosno kliču jer "nema više onoga koji ih je sjekao".

U 9. stihu grob je taj koji se koleba i trese kada dočekuje pad i smrt Vavilonskog cara. Čak taj grob dobija status ličnosti kada „budi“ i ostale mrtve, svu aristokratiju i careve zemalja koje je car Vavilonski pokorio i poslao u smrt, da ustanu i da mu se narugaju jer će završiti kao i oni. Završiće kao svaki smrtni čovjek, iako je u svojoj oholosti umislio da je veći i od samog Boga. O tom stanju carevog srca govori nastavak priče. Ali ono što je više nego očigledno jeste da je u pitanju alegorija a ne doslovni događaji, jer grobovi se ne kolebaju niti pričaju, a drveće sigurno ne viče.

U 12-om stihu se car Vavilona naziva Luciferom ili Svetlonošom, u Daničićevom prevodu „zvijezdom danicom“.  

Međutim to nije nikakvo lično ime nego epitet za vavilonskog cara.Zašto je car vavilonski dobio takvo uzvišenu titulu? Moramo uzeti u obzir da je car Vavilona trebao biti nazvan svjetlonošom tek nakon svog pada, sasvim moguće ironično. Pored toga, vavilonsko carstvo je zaista bilo najmoćnija sila u tadašnjem poznatom svijetu i ne čudi jedan takav epitet.

Na hebrejskom „helel ben šahar“ היללבן־שׁחר, što znači „onaj koji sija, sin zore“. Prvi koji je preveo Helel kao lično ime Lucifer  bio je Jeronim u Vulgati, zato što je mislio da se ta riječ odnosi na Veneru, tj. jutarnju zvijezdu. Čak i on nije vjerovao da se to odnosi na nebesku ličnost. Otuda i u Daničićevoj prevodu piše „zvijezdo danica, kćeri zore“. Zanimljivo je da se u Septuaginti na tom mjestu nalazi riječ „heosforos“, koja je bliska izvornom hebrejskom značenju.

Tertulijan i Origen su prvi koji su "razradili" pojam Lucifera kao ličnosti. Jeronim je tu riječ na latinski preveo kao Lukofos. U to vrijeme, to je bio jedan od epiteta kojim su opisivani Apolon i Pan. Poznato je da se Pan zbog svojih jarećih nogu i rogova povezuje sa Đavolom, pa je vjerovatno tokom vremena došlo do spajanja ta dva koncepta u jedan.

Tekst dalje nastavljau istom duhu, gdje se opisuje stanje srca cara Vavilona koji se izjednačavao i sa samim Bogom (vidi Danijel 4,30).

Isa 14:13 A govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, više zvezda Božjih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj na strani severnoj;
Isa 14:14 Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s Višnjim.
Isa 14:15 A ti se u pakao svrže, u dubinu grobnu.
Isa 14:16 Koji te vide pogledaće na te, i gledaće te govoreći: To li je onaj koji je tresao zemlju, koji je drmao carstva,
Isa 14:17 Koji je vasiljenu obraćao u pustinju, i gradove njene raskopavao? Roblje svoje nije otpuštao kući?
Isa 14:18 Svi carevi narodni, svikoliki, leže slavno, svaki u svojoj kući.
Isa 14:19 A ti se izbaci iz groba svog, kao gadna grana, kao haljina pobijenih, mačem pobodenih, koji silaze u jamu kamenu, kao pogažen strv.
Isa 14:20 Nećeš se združiti s njima pogrebom, jer si zemlju svoju zatro, narod si svoj ubio; neće se spominjati seme zlikovačko dok je veka.

Neki kažu da je ovo opis Sotoninog pada, i njegovog prvog grijeha. Međutim, još jednom, kontekst jasno ukazuje da se radi o alegorijskom opisu pada Vavilonskog cara, a ne doslovnim događajima. Pored toga, nikome neće pasti na pamet da pomisli kako Sotona ili Đavo kao duhovno biće može da umre od ljudske ruke, da ima pogreb i sl. Zato, treba imati ogromne predrasude i ignorisati jasan tekst i kontekst kako bi u ove stihove ugurali neke koncepte koji se tu očigledno ne nalaze.

Osim toga, oni koji vide da je Lucifer došao u to stanje pitaju: ”To li je onaj koji je tresao zemlju?“ Zamjenica ”onaj“ je prijevod hebrejske riječi, koja doslovno znači ”čovjek“. Stoga je jasno da se naziv ”Lucifer“ odnosi na čovjeka, a ne na duhovno stvorenje.

Što je još zanimljivije, slušajući raznorazne pobornike tih tumačenja, ne mogu a da neprimjetim da se jedan, nedvosmisleno alegorijski odlomak o jednom caru, tumači doslovno kako bi se uklopila već smišljena priča. Tu se u potpunosti ignoriše i tekst i kontekst, a pri tome se mnogi jasni Božji zakoni, koji imaju svoju doslovnu praktičnu implikaciju, zanemaruju ili ukidaju. Ukidaju se tako što se alegorijski tumače bez obzira što je više nego jasno da su ti zakoni primarno dati za doslovno obdržavanje. Može se slobodno reći, klasična zamjena teza.

Zaključak koji se nameće analizom odlomka jeste da je u pitanju priča, koja sadrži mnoge alegorije, a koju je tadašnja generacija Jevreja trebala među sobom pričati nakon vavlilonskog sloma i pada. To je bila svojevrsna potvrda ispunjenja proročanstva, i jasno se vidi da tu ne postoji nikakav anđeo, ne postoji ime Lucifer, a kamoli još anđeo koji se zove Lucifer. 

Sve su to vanbiblijski koncepti nastali mnogo vremena kasnije, a da bi im se pružio određeni legitimitet pokušali su se na silu ugurati u sam tekst. Puno pretpostavki i jako puno predrasuda!

Prema tome, "lucifer" je ništa drugo do jedan od epiteta za cara Vavilona koji je u svoj svojoj raskoši i slavi "sijao" među narodima, bio je "bič Božji", ali je u svojoj oholosti i bezakonju oboren od strane Boga a jevrejski narod vraćen iz ropstva. 

Ta priča je ujedno trebala da bude i znak da je proročanstvo ispunjeno a jevrejski narod "otkupljen".

Odakle potiče ideja da je navodno pobunjeni anđeo Lucifer nekada bio Heruvim zaklanjač ispred Božijeg prestola i jedan od prvih anđela? O tome u jednom od narednih analiza.

Eliyahu Yardeni & Yirmiyahu RoeZa analizu Jezekilja 28 i koncepta "satana" u Tanahu pogledati sledeće analize:
https://www.facebook.com/notes/eliyahu-yardeni/ko-je-heruvim-zakljanja%C4%8D-u-jezekilju-28/708326105865270
https://www.facebook.com/notes/eliyahu-yardeni/koncept-satane-u-tanahu-osoba-funkcija-ili-ne%C5%A1to-drugo/713754191989128